Da bismo objasnili socijalistički svjetonazor, važno je prvo postaviti filozofski temelj. Socijalisti smatraju da svi članovi društva trebaju biti jednaki jedni prema drugima, te da svatko ima određena temeljna i neotuđiva prava. To uključuje i materijalna prava - kao što je pravo na hranu i vodu - i nematerijalna prava - kao što je pravo na izražavanje mišljenja.

Dolje su navedena neka od ljudskih prava za koja vjerujemo da svatko ima pravo, bez obzira na klasu, rasu, spol, seksualnu orijentaciju ili fizičke i mentalne sposobnosti.

Pravo na vjersku praksu

Dok je marksizam filozofski materijalistički svjetonazor, te stoga odbacuje religiju kao neznanstvenu, nema sumnje da je vjerska praksa temeljno i neotuđivo pravo za sve ljude. Bogomolje, bilo da su crkve, hramovi, džamije ili neki drugi, trebaju biti dostupne svima onima koji ih žele.

Pravo na obrazovanje

Obrazovanje, kao sustav koji bi trebao pomoći da se netko pretvori u produktivnog, odgovornog, odraslog člana društva, treba biti najviše kvalitete, mijenjati se i prilagođavati najnovijim otkrićima u društvenim znanostima, te biti dostupno bez ikakve naknade svima koji to traže, od predškolske do sveučilišne razine. Dugoročno gledano, kvalitetno obrazovanje poboljšava naše društvo na svaki mjerljiv način. Zato je obrazovanje temeljno i neotuđivo pravo.

Pravo na zdravstvenu zaštitu

Ne postoji temeljnije pravo od prava na sam život. Svi ljudi, bez obzira na rasu ili nacionalnost, vjeru, obrazovanje ili kvalifikacije stanovanja, socijalno podrijetlo, imovinsko stanje, prošle aktivnosti ili bogatstvo, imaju pravo na liječenje od strane medicinskog osoblja i na dobivanje odgovarajućih lijekova kada su fizički ili psihički bolesni ili ozlijeđeni. Svi medicinski postupci koji su potrebni da bi čovjek živio udobnim životom bez tjelesne ili duševne boli trebali bi biti besplatno dostupni svima koji to traže. Zdravstvena skrb, psihička i tjelesna, temeljno je i neotuđivo pravo.

Pravo na posao

Sa socijalizmom su prošli dani u kojima sjedite za stolom 8 sati dnevno s jedinom svrhom da napunite džepove svom direktoru. Poslovi bi idealno trebali biti zanimanja koja na neki način pridonose zajedničkoj dobrobiti društva u cjelini. Svaka osoba ima mogućnost pridonijeti društvu, a društvo će imati resurse da svim radnicima isplati pristojne plaće. U kapitalizmu, nezaposlenost je korisna bogatima. U socijalizmu nezaposlenost nikome ne koristi. Zato je pravo na posao i pravo na plaću za rad u skladu s njegovom količinom i kvalitetom temeljno i neotuđivo pravo.

Pravo na odmor i razonodu

Pretjerani rad i stres dovode do više bolovanja, niže produktivnosti, nižeg zadovoljstva poslom, povećane otuđenosti, kao i više slučajeva kliničke depresije i samoubojstava. Pravo na odmor i razonodu temeljno je i neotuđivo, a treba ga osigurati skraćenjem radnog dana s osam na šest sati za veliku većinu radnika, godišnjim odmorima uz punu plaću, širokom dostupnošću zabavnih aktivnosti poput onih u knjižnicama, restoranima, klubovima, odmaralištima i tako dalje.

Mi nismo socijaldemokrati

Mnoge europske nacije prakticiraju ideologiju poznatu kao socijaldemokracija. Socijaldemokracija je ideologija koja podržava "ekonomske i društvene intervencije za promicanje socijalne pravde u okviru kapitalističkog gospodarstva", te je stoga kapitalistička, a ne socijalistička ideologija. Socijalizam se, po definiciji, suprotstavlja kapitalizmu i nastoji ukinuti kapitalistički sustav. Dok socijaldemokratske nacije dobro prolaze u nekim aspektima, one mogu ponuditi stvari poput socijalne sigurnosti svojim građanima samo zbog dostupnosti jeftine radne snage izvan vlastite zemlje u trećem svijetu i visokih poreza radničkoj klasi. Mi socijalisti protivimo se prenošenju poslova na zemlje trećeg svijeta i protivimo se porezima na opću populaciju. Vjerujemo u zajedničko vlasništvo nad poduzećima, čija će se produktivnost koristiti za dobrobit cijelog društva, a ne samo direktora. Porezi i redistribucija napadaju samo simptome nejednakosti, a ne uzrok.

Mi nismo socijaldemokrati. Mi nismo SDP. Mi nismo Zoran Milanović, Sabina Glasovac ni Peđa Grbin.

Mi smo socijalisti

Svašta se priča o nama, od čega je većina neistina. Ovu web stranicu su napravili socijalisti, a mi je koristimo da kažemo svoju stranu stvari. Primarna svrha ove web stranice nije preobratiti ljude u socijalizam, već ih educirati o tome u što socijalisti vjeruju i diskreditirati laži koje se govore o nama. Ako ste zainteresirani saznati više, pogledajte poveznice u nastavku.

Često postavljana pitanja

Socijalizam? Nije li to samo za tinejdžere?

Naravno da ne! Neki od najvećih i najinteligentnijih ljudi našeg doba — Albert Einstein, George Orwell, Helen Keller, Leila Kahled, Malala Yousafzai, Martin Luther King Jr., Nelson Mandela, Oscar Wilde, Frida Kahlo, Pablo Picasso i mnogi drugi — shvatili su da je kapitalizam nepravedan i neodrživ sustav koji treba zamijeniti socijalizmom.

Zašto bih ja trebao biti socijalist?

Ukratko, socijalizam je za nas koji vjerujemo da čovječanstvo mora djelovati na ujedinjen i organiziran način kako bi se suočilo s problemima naše generacije i šire. Socijalizam je za nas koji smo umorni od toga kako pohlepa i korupcija upravljaju našim svijetom i kako nekoliko milijardera ima više moći utjecati na svijet nego svi mi ostali zajedno.

Mi radnici nismo plaćeni koliko vrijedimo. Vrijednost koju radnik proizvede vrijedi više od plaće koju je dobio. Njegov šef iskorištava njega i njegov rad za profit - da zaradi novac. Na radnom mjestu radnik živi pod diktaturom svog šefa. Nema slobodu govora (može dobiti otkaz ako kaže "pogrešnu" stvar) i nema demokracije; direktor i Upravni odbor odlučuju o svemu - radnici uglavnom ne smiju donositi odluke za sebe ili za cijelu tvrtku.

U socijalizmu bi svim radnicima bilo dopušteno žeti ono što su posijali i primiti prema vrijednosti rada koji su uložili, kao i demokratski odlučivati o tome kako će se voditi radno mjesto. Radnici su ti koji proizvode vrijednost, oni su ti koji bi trebali dobiti beneficije. Direktori i šefovi ne pridonose vrijednosti koju proizvodi tvrtka, a ipak su plaćeni stotinama puta više. Da bi radnik zaradio onoliko koliko zaradi direktor u jednoj godini, morao bi raditi 379 godina.

Dodajmo ovome smanjenje poreza za bogate, bonuse direktora, utaju poreza i offshore bankovne račune te činjenicu da 8 ljudi posjeduje onoliko koliko posjeduje 50% cjelokupne svjetske populacije (Izvori: 1, 2, 3), i brzo dobivamo prilično jasnu sliku koliko je naš trenutni ekonomski sustav nepravedno strukturiran. Ali to nije slučajnost: kapitalizam je stvoren da bude nepravedan.

Što je kapitalizam?

Da bismo razumjeli zašto je socijalizam neophodan, prvo moramo razumjeti što je točno kapitalizam. Kapitalizam je trenutačno dominantan način proizvodnje u svijetu. Kapitalizam dopušta privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, tj. privatno (produktivno) vlasništvo kao što su tvornice i druga radna mjesta. Kapitalizam dopušta svakome (s dovoljno kapitala) da stvori biznis i proizvede što god želi, bez obveze obavljanja bilo kakvog stvarnog posla i bez bilo kakve dužnosti ili obveze prema ostatku društva.

Kakve probleme socijalisti imaju s kapitalizmom?

Socijalisti ne vjeruju da je kapitalizam inherentno zao, ili da ga nikad nije trebalo izmisliti. Naprotiv, ako biste uzeli socijaliste i poslali ih natrag u doba feudalizma prije industrijske revolucije, oni bi bez sumnje podržali uspostavu kapitalističkog načina proizvodnje. Kapitalizam je nedvojbeno višestruko povećao globalnu proizvodnju i povećao životni standard milijuna ljudi koji su obrađivali polja za feudalne posjednike. Ali baš kao što tehnološki napredak stalno napreduje, tako i društvo mora nastaviti ići naprijed, a mi socijalisti vjerujemo da je kapitalizam zastarjeli sustav. Ne vjerujemo da je kapitalizam konačni način proizvodnje i vjerujemo da kapitalizam mora biti zamijenjen superiornim sustavom. Kapitalizam je politički, ekonomski i ekološki neodrživ.

Što konkretno nije u redu s kapitalizmom?

U biti, kapitalizam dopušta svakome (tko ima dovoljno kapitala) da stvori biznis i proizvodi što god želi, kako god želi, bez obzira na demokraciju na radnom mjestu ili ravnopravno sudjelovanje u radu (vlasnik ne mora raditi, samo posjeduje tvrtku). Kapitalist (vlasnik sredstava za stvaranje kapitala i pripadnik buržujske, ili "više" klase) ne mora brinuti o tome je li ono što njegov posao proizvodi potrebno društvu ili nije. Sve o čemu kapitalist mora brinuti je stvaranje profita. Zbog toga socijalisti kapitalizam smatraju, između ostalog, ekološki neodrživim; jer naš planet ima ograničene resurse, a svaka zemlja ima ograničen prostor za ograničenu količinu tvornica. U kapitalizmu se te tvornice koriste za sve i svašta što može generirati profit, a ne za potrepštine koje su društvu zapravo potrebne. To dovodi do toga da si ljudi koji žive u siromaštvu mogu priuštiti pametni telefon, ali ne mogu uvijek staviti hranu na stol. Kapitalističko društvo proizvodi previše onoga što nam ne treba, a premalo onoga što nam je potrebno, jer se kapitalistički sustav temelji na profitu za kapitaliste, a ne na ljudskim potrebama.

Ali kapitalisti ne odlučuju da je vrijeme da prestanu zarađivati novac nakon što dostignu određenu neto vrijednost. Naprotiv, kapitalisti nikad nisu sretni i stalno nastoje zaraditi što više novca. Problem je u tome što je novac samo društveni konstrukt bez inherentne vrijednosti. Novac sam po sebi ne vrijedi ništa, već predstavlja vrijednost koja negdje postoji. Ali ta vrijednost nije beskonačna. Kapitalisti ne mogu zauvijek zarađivati novac, jer će na kraju uzeti svu vrijednost svijeta i morati početi uzimati novac od siromašnih. A ipak se upravo to dogodilo: bogati su postali bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Svjetski kapital, svjetska vrijednost, nakupila se među 100-tinjak najbogatijih pojedinaca na svijetu, a ta se akumulacija još uvijek događa. I ta akumulacija kapitala neće sama od sebe prestati, morat će biti zaustavljena.

Jedan od najpoznatijih kritičara kapitalizma, kao i jedan od utemeljitelja socijalizma, bio je Karl Marx. Marx je godinama opisivao razne probleme s kapitalizmom. Dolje je samo nekoliko primjera.

Radnici su sve siromašniji, dok se kapitalisti bogate.
Vjerojatno najočitiji problem koji je Marx imao s kapitalizmom je taj što su radnici, koji rade sav posao, vrlo malo plaćeni, dok se kapitalisti bogate. Metoda koju kapitalisti koriste i koristili su je od svitanja kapitalizma je metoda primitivne (ili prvobitne) akumulacije ("Urspüngliche Akkumulation"). Radnici proizvode nešto za jednu cijenu, a kapitalisti to prodaju za mnogo višu, istovremeno smanjujući radnicima plaće što je više moguće, kako bi sebi maksimizirali profit. Profit koji kapitalisti ostvaruju metodom primitivne akumulacije naziva se višak vrijednosti. Prema Marxu, ovaj "profit" je jednostavno krađa, koji su kapitalisti ukrali od vrijednih radnika. Marx je čvrsto vjerovao da radnici imaju pravo na vrijednost koju proizvode i da bi oni koji rade sa sredstvima za proizvodnju trebali sami posjedovati ta sredstva za proizvodnju. Drugim riječima, Marx je vjerovao da oni koji rade na radnom mjestu trebaju kolektivno posjedovati i demokratski odlučiti kako će se tim radnim mjestom voditi. Jedini ljudi kojima je dopušteno biti vlasnici nečega što može generirati kapital su oni koji zapravo generiraju taj kapital.

Kapitalizam otuđuje - "Entfremdung".
Marx je shvatio da rad može biti izvor naše najveće radosti, ali da ga je kapitalizam pretvorio u nešto što svi mrzimo. Svi mrze ponedjeljak. Ponedjeljak je dan kada gubimo slobodu vikenda da bismo počeli raditi. Ali zašto ljudi mrze ponedjeljak? Zašto ljudi ne uživaju u svom poslu? U suštini, moderni posao nas tjera da cijeli dan radimo jednu stvar, ali nas otuđuje od onoga za što vjerujemo da bismo idealno mogli doprinijeti društvu. Netko tko možda želi pisati simfonije možda će morati raditi u tvornici, jer mora zaraditi novac kako bi si priuštio hranu i stan. A s druge strane, neki ljudi koji rade ono za što smatraju da doprinosi društvu (učitelji, na primjer) za to su vrlo malo plaćeni. Još jedan problem koji pridonosi otuđenju je to što je moderni rad postao izrazito specijaliziran. Kapitalisti i tvorničari ne žele da majstori proizvode stolice u njihovoj tvornici namještaja, oni žele da mogu angažirati gotovo bilo koga da proizvede jednu nogu jedne stolice, i još troje ljudi da proizvedu ostale tri noge, jer je onda lako otpustiti i zamijeniti nekoga ako se želi ostvariti profit ili se proizvodnja može povećati s tehnološkim napretkom. Deset ljudi moglo bi zamijeniti računalo i jedan inženjer koji bi održavao računalo, a 9 ljudi bi ostalo bez posla, a sve radi profita.

Kapitalizam je izrazito nestabilan.
Od samog početka kapitalizam je pun ekonomskih kriza. Kapitalisti mogu maskirati ove krize kao "nakaradne" i "rijetke" i "uskoro posljednju", ali to je daleko od istine, tvrdio je Marx, jer je kapitalizam po svojoj prirodi nestabilan. Kapitalizam pati od krize izobilja, a ne, kao u prošlosti, od krize nestašice. Moderna proizvodnja jednostavno je previše učinkovita. Proizvodimo previše: Mnogo više nego što bismo mogli potrošiti. Suvremeni rad je toliko produktivan da bismo svakome na Zemlji mogli dati kuću, automobil, dovoljno hrane i vode, kao i slobodan pristup dobroj školi i bolnici. Razloga zašto se to neće dogoditi je jer kapitalizmu to nije profitabilno (kao što smo već mogli zaključiti, kapitalistički način proizvodnje je takav da se cijeli svijet i sve u njemu vrti oko profita i bogaćenja vladajuće kapitalističke klase, čak i ako je to bogaćenje na račun života stotina milijuna ljudi (Izvori: 1, 2, 3). Prema izračunima Svjetskog programa za hranu, u svijetu postoji više od 795 milijuna ljudi koji nemaju dovoljno hrane za zdrav i aktivan život. A prema Globalnoj kampanji za obrazovanje, više od 70 milijuna ljudi nema pristup obrazovanju. Kad bismo proizvodili samo stvari koje su nam potrebne, a ne, na primjer, 24 različite marke sapuna, vrlo malo nas bi zapravo moralo raditi, a mogli bismo osigurati da obični ljudi imaju ono što im je potrebno za preživljavanje. Jednom kada ljudi budu imali dovoljno hrane i mjesto za život, možemo se početi brinuti o proizvodnji manje bitnih stvari.

Što je socijalizam?

Kada većina ljudi (u zapadnom svijetu, uključujući Sjevernu Ameriku i Europu) čuje riječ "socijalizam", pomisli na skandinavske i srednjoeuropske države blagostanja koje imaju visoke poreze i različite oblike mreža socijalne sigurnosti. Uobičajeno je pogrešno mišljenje da su te zemlje socijalističke. Točan izraz za opisivanje ovih zemalja je "socijaldemokracija", što je revizionistički oblik socijalizma koji ne zagovara prijelaz na socijalistički način proizvodnje. Te su zemlje po svemu sudeći još uvijek kapitalističke; zalažu se za reformu postojećeg statusa quo, a ne za potpuni prijelaz iz kapitalizma u socijalizam.

Ono što socijalizam zapravo jest je politička i ekonomska teorija društvene organizacije koja zagovara da sredstva za proizvodnju, distribuciju i razmjenu trebaju biti u vlasništvu i regulirana od strane zajednice kao cjeline, a ne od strane privatnih pojedinaca.

Socijalisti vjeruju da radnici imaju pravo "žnjeti ono što su posijali", tj. da imaju pravo na vrijednost koju proizvedu, a da kapitalisti koji ne rade ništa osim posjedovanja poduzeća, tvornica, korporacija itd., nemaju nikakvo pravo ukrasti vrijednost od vrijednih radnika. Socijalizam je inherentno antikapitalistička ideologija, a socijalisti vjeruju da je kapitalizam zastarjeli sustav koji se mora zamijeniti kako bi radnička klasa postigla istinsku slobodu od ugnjetavanja i izrabljivanja.

"Socijalizam" se također može koristiti kao krovni pojam, opisujući skup ideologija koje zagovaraju socijalistički način proizvodnje. Ovo uključuje, ali nije ograničeno na:

• Anarhizam

• Komunizam

• Demokratski socijalizam

• Libertarijanski socijalizam

• Sindikalizam

Većina oblika socijalizma temelji se na, ili je barem inspirirana marksizmom.

Koja je razlika između socijaldemokracije i demokratskog socijalizma?

Jednostavno rečeno, demokratski socijalizam zagovara reformistički prijelaz s kapitalističkog načina proizvodnje na socijalistički način proizvodnje popraćen demokratskim sustavom, dok se socijaldemokracija zalaže za "bolju" verziju kapitalizma ostvarenu reformom trenutnog status quoa koji dopušta državno vlasništvo nad (uglavnom) neprofitabilnim dijelovima društva kao i mreže socijalne sigurnosti i socijalne skrbi plaćene povišenim porezima.

Što nije u redu s mrežama socijalne sigurnosti i socijalnom skrbi?

Ne postoji ništa inherentno loše u tim stvarima. Zapravo, socijalisti žele više blagostanja i socijalne sigurnosti za ljude. Socijalisti žele osigurati da svatko ima mjesto za život, dovoljno hrane i vode za zdrav život, kao i slobodan pristup dobrim školama i bolnicama, između ostalog (porodiljni dopust, zakoni o sigurnosti na radu, plaćeno bolovanje, plaćeni godišnji odmor , itd.). Problem koji većina socijalista ima sa socijaldemokracijama (koje su poznate po tome što svojim građanima pružaju te luksuze) je taj što one prvo svojim građanima pružaju samo neke od ovih stvari (socijaldemokracije ne daju besplatno stanovanje, na primjer), i da se te stvari plaćaju uglavnom kroz poreze. Visoki porezi na dohodak izravno su protiv socijalističke ideje da se radnicima dopusti da uberu ono što su posijali. Uzimajući teško zarađene plaće od proletarijata (radničke klase), socijaldemokratska država ne postaje ništa bolja od kapitalističke klase, koja koristi metodu primitivne akumulacije kako bi otimala profit svojim radnicima. Više o tome dalje na ovoj stranici.

Što je marksizam?

Marksizam je pogled na svijet i metoda društvene analize, kao i skup političkih i ekonomskih teorija koje su razvili prvenstveno Karl Marx i Friedrich Engels. Marksizam se usredotočuje na klasne odnose i društvene sukobe, te koristi materijalističko tumačenje povijesnog razvoja i dijalektički pogled na društvenu transformaciju. Marksistička metodologija koristi ekonomska i društveno-politička istraživanja i primjenjuje ih na kritiku i analizu razvoja kapitalizma i uloge klasne borbe u sustavnim ekonomskim promjenama.

Dok su socijalizam i komunizam postojali prije Marxa, on i Engels bili su ti koji su utopijski san o savršenom društvu pretvorili u praktičnu znanost. Karl Marx i Friedrich Engels jedini su odgovorni za popularizaciju socijalizma i komunizma u cijelom svijetu, i slobodno se može reći da bi socijalizam bez marksističkih analiza ostao nepraktičan, utopijski, gotovo nemoguće provediv sustav.

Što je komunizam?

Komunizam je društvena, politička i ekonomska ideologija i pokret čiji je krajnji cilj uspostava komunističkog društva. Komunističko društvo je posljednja faza socijalizma (iz materijalističke perspektive povijesti, vidi: Marksizam). Definira se kao društveno-ekonomski poredak strukturiran na temelju zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nepostojanja društvenih klasa, novca i države. Pojam "komunističko društvo" treba razlikovati od zapadnog koncepta "komunističke države", pri čemu se potonji odnosi na državu kojom vladaju radnici, na čelu s partijom koja koristi suvremenu varijaciju marksizma, tj. marksizam-lenjinizam.

Koja je razlika između socijalizma i komunizma?

U marksističkoj teoriji socijalizam je prijelazno stanje između rušenja kapitalizma i ostvarenja komunizma. Komunizam je viši stupanj socijalizma, a socijalizam je niži stupanj komunizma.

"Komunističke" zemlje poput Sovjetskog Saveza, Kube, Jugoslavije, Istočne Njemačke i Albanije nikada nisu tvrdile da su postigle komunizam, ali su komunističke u smislu da je njihov cilj (ili barem njihov deklarirani cilj) uspostava komunističkog društva.

Znači komunisti su socijalisti?

Da, svi komunisti su po definiciji i socijalisti, ali nisu svi socijalisti komunisti. Većina socijalista se slaže da bi, teoretski, komunizam trebao biti sljedeći način proizvodnje nakon socijalizma, ali različite socijalističke ideologije imaju svoje ideje o tome kako bi to društvo trebalo doseći i kako bi ono izgledalo (i može li se uopće dosegnuti). Osim toga, mnoge socijalističke organizacije i političke stranke ne žele se više povezivati s riječju komunizam, nakon historijske provedbe marksizma (i posebice marksizma-lenjinizma) u zemljama poput Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka. Treba uzeti u obzir da većina stvari koje mi “znamo” o komunističkom pokretu kroz povijest, a naučimo ih putem obrazovanja ili drugih kanali, jest samo kapitalistička propaganda protiv socijalizma i komunista koji su ga realizirali (na kraju krajeva, očigledno je zašto je u klasnom interesu buržoazije (kapitalista) lagati radničkoj klasi o istinskoj povijesti radničkog pokreta).

Zalažu li se socijalisti za demokraciju ili za diktaturu?

Demokracija. Ni u jednoj fazi socijalizma nije potrebna diktatura. Socijalisti, međutim, zagovaraju takozvanu "diktaturu proletarijata", koju ne treba brkati s diktaturom u širem smislu. U marksističkoj teoriji, sva društva koja imaju ekonomske klase također imaju diktaturu jedne od tih klasa. U kapitalističkom društvu, kapitalistička klasa ima političku moć nad proletarijatom, pa se kapitalističko društvo može nazvati diktaturom buržoazije. Isto tako, to društvo može biti samo i jedino demokratsko za vladajuću klase - u našem slučaju, u kapitalizmu, demokracija postoji, ali samo za kapitaliste, a ne za širu populaciju. S druge strane, socijalističkim društvom bi trebala vladati radnička klasa, pa se to zove diktatura proletarijata, kao "vladavina radničke klase". Međutim, diktatura proletarijata postoji samo u socijalističkom društvu. U komunističkom društvu, koje je besklasno, ne postoji diktatura niti jedne određene klase.

Ipak, mnogi socijalisti vjeruju da je nemoguće postići socijalizam kroz buržoasku (liberalnu, parlamentarnu) demokraciju, jer su te sustave osmislili kapitalisti kako bi zadržali kapitaliste na vlasti. Ali nije istina da socijalisti ne žele demokraciju. Zapravo, socijalisti žele više demokracije nego što je već ima: socijalisti žele istinsku demokraciju u kojoj su glas i mišljenje svakog pojedinca uistinu važni. Socijalisti ne žele samo više izravne demokracije (tj. dopuštanje stanovništvu da izravno kontrolira način na koji se vodi njihova zemlja, umjesto da im se samo dopusti da glasaju za "predstavnika" koji obećava kule i gradove te da će glasovati u njihovom interesu, ali nije u stvarnosti dužan to doista učiniti), ali također omogućuju demokratsku kontrolu nad sredstvima za proizvodnju. Odnosno, dopustiti svim radnicima da demokratski odlučuju o tome kako će se voditi njihovo radno mjesto, što se proizvodi, za koliku cijenu treba prodavati i tako dalje.

Je li nacistička Njemačka bila socijalistička?

Iako se nacistička stranka nazivala "nacionalsocijalistička", ona nije bila socijalistička. Nacisti su promovirali korporativističku, klasno kolaboracionističku ideologiju koju su nazvali "socijalističkom" u pokušaju da dobiju podršku radničke klase (socijalizam je u to vrijeme bio vrlo popularna ideja u Njemačkoj). U praksi je nacistička Njemačka privatizirala većinu gospodarstva, učinila nezavisne radničke sindikate ilegalnima i smjestila komuniste, socijaliste i socijaldemokrate u koncentracijske logore zajedno s drugim "nepoželjnim" građanima kao što su Židovi, nebijelci, invalidi, homoseksualci, itd.

Zar u komunizmu nitko ništa ne bi smio posjedovati?

Ako se bojite da će vam komunisti provaliti u dom i uzeti vašu četkicu za zube jer je privatno vlasništvo ukinuto, možete mirno spavati znajući da "privatno vlasništvo" nije isto što i "osobno vlasništvo". Privatno vlasništvo odnosi se na sredstva za proizvodnju (tvornice, strojevi itd.), dok se osobno vlasništvo odnosi na stvari koje obična osoba posjeduje. Vaša kuća, vaš automobil i vaša četkica za zube osobno su vlasništvo i pripadaju vama.

Bi li domari i doktori bili isto plaćeni u komunizmu?

Zanemarujući mogućnost da nevažne pozicije poput "domara" možda uopće ne postoje u komunističkom društvu, te da bi dužnost čišćenja bila podijeljena među ljudima unutar određene zajednice (kao što je radno mjesto ili susjedstvo na primjer), kratak odgovor je da komunističko društvo u potpunosti ukida najamni rad i koncept razmjene radne snage za plaće. To se izražava kroz načelo “Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakom prema njegovim potrebama”.

Međutim, ukidanje novca ne bi došlo istodobno s ukidanjem kapitalizma. Iako je poželjno novac što prije zamijeniti vaučerima za rad, novac bi se i dalje teoretski koristio u socijalističkom društvu, vjerojatno stotinama godina. Vrlo važan dio socijalizma je da radnici više ne bi bili eksploatirani od strane svojih poslodavaca, te bi mogli slobodno uživati u plodovima svog rada. Neko vrijeme bi se to vjerojatno manifestiralo kao novac koji bi se mogao potrošiti za kupnju robe široke potrošnje: videoigara, automobila, cigara, dobre hrane, itd. Što god bi obični ljudi željeli. Ako socijalizam postane dominantan način proizvodnje u svijetu, a automatizacija i produktivnost nastave rasti sadašnjom brzinom, potreba za novcem, kao i država, će nestati. U ovoj bi točki socijalističko društvo počelo prelaziti u komunističko društvo.

Dva sjajna videa koja preporučujem su “Humans Need Not Apply” autora CGPGreya i “The Rise of the Machines – Why Automation is Different this Time” autora Kurzgesagta. Oni idu u detalje o tome koliko je automatizacija katastrofa za naše sadašnje kapitalističko društvo. Međutim, u socijalizmu/komunizmu automatizacija je samo korisna. Jednostavno će omogućiti većem broju ljudi da provode vrijeme radeći ono što zapravo žele raditi, umjesto da rade u tvornici.

Nisu li svi pokušaji socijalizma propali? Što je sa Staljinom, gulazima i tako dalje?

Ne, dosta ih je uspjelo. U većini mjesta gdje ste čuli za socijalističku revoluciju, materijalni uvjeti su se znatno poboljšali. Da nije bilo revolucija na tim mjestima, vjerojatno ne biste čuli puno o njima, i bile bi kao sve osiromašene kapitalističke zemlje u Africi, Južnoj Americi i Aziji.

Kad je riječ o pitanjima poput "Je li Staljin odgovoran za milijune smrti?", socijalisti se vrlo rijetko međusobno slažu. Postoje općenito tri načina na koje socijalisti gledaju na Staljina i njegov period vladavine:

1. Staljin je bio brutalni diktator koji je izdao Lenjina i socijalizam u cjelini.

2. Staljin je učinio najbolje što je mogao u lošoj situaciji (Drugi svjetski rat).

3. Staljin nije bio diktator i dao je dobar doprinos socijalizmu i svijetu u cjelini.

Ali umjesto da se pokušavam zalagati za jednu ili drugu stranu, preporučit ću vam nekoliko knjiga koje zagovaraju različita stajališta o tom pitanju koje možete pročitati. Veze će biti na dnu ove stranice.

Je li socijaldemokracija ili "socijalizam nordijskog stila" održiva alternativa kapitalizmu?

Socijaldemokracija je sustav koji se, po definiciji, zalaže za socijalnu pravdu unutar okvira kapitalističke ekonomije. On ne služi kao alternativa samom kapitalizmu, već kao njegova drugačija, "prijateljskija" verzija. Mnogima se socijaldemokratski sustav čini kao dobra sredina između kapitalizma i socijalizma. Ali socijaldemokracija je sustav izgrađen ne samo na izrabljivanju radnika u zemlji u kojoj je uspostavljen, već i na imperijalističkom izrabljivanju zemalja "trećeg svijeta" globalnog juga. Socijaldemokracija nije održiva bez luksuza koji nudi jeftina radna snaga izvan zemlje. Poprave li se uvjeti za radnike u zemljama trećeg svijeta (npr. dječji rad je zabranjen, a 12-satno radno vrijeme promijenjeno u 8- ili 6-satno), životni standard u socijaldemokratskim zemljama pada.

Daljnje kritike socijaldemokracije uključuju činjenicu da demokratski sustavi socijaldemokratskih zemalja još uvijek služe buržoaziji. Bogati i korporacije neumorno rade na poništavanju svih pobjeda koje su radnici izvojevali demokratskim sredstvima (univerzalna zdravstvena skrb, besplatno obrazovanje, subvencije za nezaposlene, podizanje minimalne plaće itd.), što rezultira efektivno polovicom parlamenta u bilo kojoj socijaldemokratskoj zemlji budući da je buržoaska, a druga socijaldemokratska, pri čemu obje strane vode navrat-nanos političku bitku koja nikad ne završava i nema pobjednika (iako su i sami socijaldemokrati prikriveni buržujski političari kojima je u interesu ne poboljšati život radnika, nego ‘uspavati’ radnike, pružiti im minimalne koncesije kako se ne bi pobunili protiv čitavog kapitalističkog poretka). Kratki 4-godišnji mandati samo povećavaju problem: stranka s većinskim parlamentarnim predstavništvom u socijaldemokratskoj zemlji očajnički pokušava napraviti što je moguće više kratkoročnih promjena i ne čini ništa kada nema većinu, što rezultira u tome da se niti jedna stranka ikada obveže na duge staze i praktički potpuno napusti bilo kakve radnicima korisne reforme. Politiku pretvara u sportsku igru u kojoj ljudi glasaju za svoj omiljeni tim, ne iz ideoloških razloga, već zato što vjeruju da je njihov tim najbolji, ili da ima najljepši logo, ili najbolji slogan, ili najzgodnijeg stranačkog vođu, ili jednostavno jer im roditelji glasaju za tu stranku. (Izvor)

Socijalizam/komunizam ne može funkcionirati zbog ljudske prirode.

Brzi pogled na povijest i antropologiju uništit će ideju da je "ljudska priroda" statična nepromjenjiva stvar. Ljudska priroda i ponašanje djelomično je plastično (odraz povijesnih i kulturnih uvjeta u odnosu na konkretan način proizvodnje), o čemu svjedoče goleme razlike u ljudskom ponašanju i društvenoj organizaciji kroz različita povijesna razdoblja i geografske položaje. Civilno društvo, ljudsko ponašanje i ideologija mijenjali su se tijekom vremena na isti način na koji se vrste mijenjaju genetski tijekom vremena.

Argumenti ljudske prirode svode se na činjenicu da je vladajuća ideologija društva oblikovana temeljnim ekonomskim odnosima. Drugim riječima, smatramo da je "prirodno" raditi za novčane poticaje jer je to gotovo jedini izbor koji sada imamo. Čini se "prirodnim" da postoji hijerarhija jer ih imamo na svojim poslovima, u našoj demokraciji, u kući zahvaljujući patrijarhalnim obiteljskim odnosima itd. Ljudi se čine pohlepni "po prirodi" jer bez novca gladujemo ili ne možemo imati krov nad glavom. Kapitalizam doslovno prisiljava kapitaliste da se ponašaju na način koji se može shvatiti kao pohlepan, jer ako oni to ne čine, njihov će konkurent to učiniti, a onda će biti prožvakani i propast će im biznis. Sustav je taj zbog kojeg se pohlepa čini prirodna.

Ali Engels, Marx i drugi opovrgnuli su te stvari o ljudskoj prirodi promatrajući povijest. Među mnogim domorodačkim nacijama u Americi nije bilo novca. Kako se onda išta napravilo ako je novac jedini poticaj za rad? Postoji i gomila dokaza da su ljudi milijunima godina djelovali manje-više zajednički, s malo ili nimalo hijerarhije. Ako je to urođena "ljudska priroda", kako bi to moglo biti tako? Kako su pohlepni ljudi mogli surađivati i preživjeti tijekom ovih milijuna godina oskudice ako su svi po prirodi tako pohlepni i samointeresni?

Pripisivati suvremeno ljudsko ponašanje "ljudskoj prirodi" bez gledanja u povijest i bez razmatranja učinaka okoliša i društvenih odnosa koji nužno oblikuju ljudsko ponašanje je pojednostavljeno i neznanstveno, a to je obično izgovor politički slabog srca ili onih koji koji imaju koristi od trenutnog ekonomskog sustava.

Istaknuo bih da postoje golemi propagandni napori da se kontrolira ovaj narativ i utjera ga u naše umove. Ali prava srž stvari, što bi vam rekao Marx, jest da je to zato što vam sustav (kapitalizam) nameće te uvjete. Kako bi se uspjelo u kapitalizmu, često se isplati ponašati se pohlepno, a javljaju se mnoge situacije u kojima ne ponašati se pohlepno znači zaostati i riskirati gubitak. A izgubiti u kapitalizmu znači postati dužnički rob, ako ne onda biti beskućnik, siromašan, gladan, jednom riječju potlačen. I ovdje Marxove ideje postaju stvarno moćne. Ako želite promijeniti ovo ponašanje - djelovati pohlepno - tada samo trebate promijeniti sustav u kojem se osoba nalazi. Ako imate sustav (socijalizam), gdje ćete uvijek imati dom, uvijek imati hranu, uvijek imati medicinsku skrb , uvijek imajte vodu - tada nema potrebe za pohlepnim ponašanjem kako biste preživjeli i imali dostojanstven i smislen život. Marx bi tvrdio da će pohlepa nestati iz ljudskog stanja. Siromaštvo i rat također. Ovo je bila opasna ideja Karla Marxa - ne biste samo promijenili svijet, već cijelo čovječanstvo.

Nitko ne bi htio raditi u komunizmu.

Poticaj za rad je isti kao i uvijek: ono što omogućuje način proizvodnje. U mnogim epohama sebičnost nije glavna motivacija za rad. Glupo je misliti da bismo bez kapitalizma i kapitalista svi samo sjedili skrštenih ruku i umirali od gladi. Velika većina ljudske povijesti bila je bez tih stvari, u obliku primitivnog komunizma.

Zamislite to ovako: Vi i dva prijatelja živite na farmi. Svima vam treba štala, pa se skupite i napravite štalu. Netko cijepa drva, netko pravi planove, netko odvlači drva do mjesta gdje se treba graditi štala, a onda svi zajedno gradite štalu. Budući da svo troje treba štalu, a svi ćete troje koristiti štalu, nema potrebe za razmjenom novca tijekom ovog procesa. Sredstva za proizvodnju štale su u vlasništvu vas troje na zajednički način. Čestitam: upravo ste sudjelovali u komunizmu. To i nije bilo tako strašno, zar ne?

Ne postoji "izvršni direktor zgrade štala" koji diktira drugoj dvojici, plaća im plaću, a zatim postaje jedini vlasnik štale, naplaćujući drugoj dvojici svaki put kada žele koristiti štalu. Jer to je neučinkovito. Kapitalizam je neučinkovit. Kapitalizam ne funkcionira zbog "ljudske prirode".

Socijalizam/komunizam je idealistički.

To stvarno ne može biti dalje od istine. Socijalizam se temelji na povijesnom i dijalektičkom materijalizmu, a ne na hegelijanskoj dijalektici. To znači da se temelji na materijalističkom shvaćanju društva utemeljenom na dokazima i sukobima koji proizlaze iz različitih klasnih interesa - koji se manifestiraju kao fizički sukobi nasuprot ideološkim borbama. Marksizam je društveni ekvivalent znanstvene metode, on je analitičan i unapređuje i mijenja svoju analizu na temelju promjena u društvu.

Dodatna literatura: Razvoj socijalizma od utopije do znanosti, Friedrich Engels.

Kakav bi onda bio život u komunizmu?

Ono što je važno shvatiti jest da komunizam nije detaljan plan koji je zacrtan i po kojemu moramo ocrtati naše društvo. Komunizam nije ideal, utoliko što je to koncept kojeg se netko jednog dana dosjetio i kojemu težimo, on je rezultat materijalne dijalektike klasnog društva.

Kao marksisti razumijemo da su inherentna proturječja kapitalističkog društva, poput toga da će vlasnik poduzeća uvijek imati temeljni materijalni interes u povećanju svog profita i da radnik ima proturječan interes u povećanju svoje plaće (više profita za vlasnika tvrtke i veće plaće za radnike su proturječni materijalni interesi), neizbježno će dovesti, i već je dovelo, do klasne borbe. Ova se borba ne može riješiti bez temeljne promjene materijalnih odnosa dviju suprotstavljenih klasa - vlasnika i radnika - prema sredstvima za proizvodnju. Drugim riječima, završava ili zajedničkom propašću sukobljenih klasa ili rekonstitucijom samog društva.

Socijalizam je jedini sustav koji slijedi moderni industrijski kapitalizam u kojem nema unutarnje klasne borbe. S vremenom, kako se socijalizam uspostavlja kao dominantan način proizvodnje u svijetu, a koncept kapitalističke klase nestaje nakon ukidanja privatnog vlasništva, društvo će odbaciti naslijeđe kapitalizma. Koncept novca ili valute, na primjer, vezan je za klasno ugnjetavanje - on ne postoji isključivo da bi "dopustio marljivim radnicima da požanju plodove svog truda", već da bi isključio; zadržao one na dnu društva gdje jesu, a zabranio im udobnost.

Komunizam je princip "od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama", što znači da svatko doprinosi na način i u skladu s mogućnostima koje može i dobiva sve što mu treba od rada drugih. U kapitalizmu postoji otuđenje - ne znate ime seljaka čije su kokoši snijele vaša jaja, a iako ste oboje radnici, odvojeni ste na "proizvođača" i "potrošača", iako ćete i sami u drugom kontekstu također biti proizvođač, a seljak će biti potrošač. U komunizmu radimo iz osjećaja obveze da vratimo zajednici koja nas održava na životu. To je isti osjećaj koji netko može imati prema svojoj užoj obitelji - djeca rade kako bi se brinula o svojim roditeljima u starosti iz osjećaja obveze da vrate ljudima koji su ih odijevali i njegovali. Komunizam preuzima ovaj koncept i proširuje ga tako da uključuje ne samo užu obitelj, već i prijatelje, susjede, kolege itd.

Najsitniji detalji života u hipotetskom komunističkom društvu su, po mom mišljenju, nezanimljivi; jer će komunizam biti organska evolucija socijalizma, a ne slijedi nacrt nekog velikog arhitekta. Postoje mnoge detaljne teorije o organizaciji socijalističkog društva, u rasponu od anarhističkog komunizma do boljševizma, ali koja god verzija socijalizma završi pobjedom nad kapitalizmom, ona će biti odskočna daska prema komunizmu. Komunizam neće biti donesen dekretom vlade ili postavljen u ustavu ili zakonu, nego će se pojaviti sam od sebe po samoj prirodi socijalističkog društva. Friedrich Engels je u Anti-Dühringu rekao: "Upletanje državne moći u društvene odnose postaje suvišno u jednoj sferi za drugom, a zatim prestaje samo od sebe. Vladanje osoba zamijenjeno je upravljanjem stvarima i usmjeravanjem procesa proizvodnje. Država nije "ukinuta", ona odumire."

Socijalizam/komunizam izgleda dobro u teoriji, ali ne funkcionira u praksi.

Da, funkcionira. Baš kao što funkcioniraju kapitalizam i feudalizam. Pitanje nije "radi li?", pitanje je "koje najbolje funkcionira za običnog čovjeka?" a budući da je socijalizam ideologija namijenjena običnom čovjeku, a ne bogatima, a povijest nam je pokazala da je samo socijalizam sposoban pretvoriti nerazvijenu feudalnu zemlju u moderniziranu industrijsku silu u samo nekoliko godina, nema sumnje da socijalizam ne samo da funkcionira, nego i funkcionira bolje od alternativa.

Ovo me pitanje podsjeća na šalu "Komunizam izgleda dobro na papiru, ali u praksi je obično sabotiran vojnim udarom koji financira CIA." Što ima istine u tome.

Svaki put kad je pokušan socijalizam, SAD je intervenirao ili izravno kroz rat protiv socijalističkih zemalja:

• Korejski rat 1950-53

• Libanonska kriza 1958

• Invazija u Zaljevu svinja na Kubi 1961

• Simbina pobuna 1964

• Vijetnamski rat 1965-75

• Komunistička pobuna u Tajlandu 1965-83

• Multinacionalne snage u Libanonu 1982-1984

• Invazija Grenade 1983

Ili tako da CIA izvrši promjenu vlade:

• Državni udar u Iranu 1953. kada je SAD svrgnuo demokratski izabranog socijalistu (Mohammad Mosaddegh) u korist autoritarnog diktatora (Mohammad Reza Pahlavi).

• Državni udar u Gvatemali 1954. u kojem je SAD svrgnuo demokratski izabranog socijaldemokrata (Jacobo Árbenz) u korist autoritarnog diktatora (Carlos Castillo Armas).

• Državni udar u Čileu 1973. kada je SAD svrgnuo demokratski izabranog socijalistu (Salvador Allende) u korist totalitarnog fašističkog diktatora (Augusto Pinochet koji je ubio preko 3000 ljudi, mučio 30.000 ljudi i strpao 80.000 ljudi u koncentracijske logore) .

• Državni udar na Haitiju 1991. u kojem je SAD svrgnuo demokratski izabranog socijaldemokrata (Jean-Bertrand Aristide), za kojeg se vjeruje da je bio pobjednik prvih poštenih izbora na Haitiju, u korist autoritarnog diktatora (Raoul Cédras).

I imajte na umu da je gore navedeno samo popis uspješnih promjena režima od strane CIA-e protiv socijalističkih nacija. Ne uključuje neuspješne pokušaje promjene režima od strane CIA-e, niti bilo kakve pokušaje (uspješne ili ne) promjene režima od strane CIA-e protiv nesocijalističkih nacija. CIA je bila uključena u najmanje 21 tajnu akciju promjene režima.

Ili neizravno kroz podršku neprijatelja socijalista:

• Ruski građanski rat 1918-20

• Kineski građanski rat 1944.-49

• Grčki građanski rat 1944.-49

• Prvi indokineski rat 1946-54

• Paragvajski građanski rat 1947

• Malajska izvanredna situacija 1948-60

• Mau Mau ustanak 1952-60

• Kubanska revolucija 1953-59

• Drugi indokineski rat 1953-75

• Prva tajvanska kriza 1954-55

• Alžirski rat 1954-62

• Druga kriza u Tajvanskom tjesnacu 1958

• Srednjoamerička kriza 1960-96

• Kriza u Kongu 1960-65

• Eritrejski rat za neovisnost 1961.-91

• Dhofarska pobuna 1962.-76

• Komunistička pobuna u Sarawaku 1962-90

• Pobuna u sjeveroistočnoj Indiji 1963.-danas

• Dominikanski građanski rat 1965

• Građanski rat u Čadu 1965.-79

• Bolivijska kampanja 1966.-67

• Drugi korejski rat 1966-69

• Južnoafrički granični rat 1966.-90

• Godine olova 1968-82 (gdje su SAD podržavale naciste u borbi protiv marksističko-lenjinističkih antifašista)

• Komunistička pobuna u Maleziji 1968-89

• Al-Wadiah rat 1969

• Građanski sukob na Filipinima 1969.-danas

• Jemenski rat 1972

• Građanski rat u Angoli 1974.-2002

• Etiopski građanski rat 1974.-91

• Libanonski građanski rat 1975.-90

• Rat u Zapadnoj Sahari 1975-91

• Indonezijska okupacija Istočnog Timora 1975-91

• Pobuna u Laosu 1975.-danas

• Građanski sukob u Turskoj 1976.-danas

• Ogadenski rat 1977.-78

• Kambodžansko-vijetnamski rat 1977.-1991. (gdje su SAD podržavale masovnog ubojstva tobožnjeg socijalista Pol Pota)

• Građanski rat u Mozambiku 1977.-92

• Pobuna NDF-a 1978.-82

• Čadsko-libijski sukob 1978-87

• Jemenski rat 1979

• Afganistansko-sovjetski rat 1979.-89. (gdje su SAD podržavale islamističke skupine koje se bore za slobodu koje su kasnije osnovale Al-Qaidu i ISIS)

• Unutarnji sukob u Peruu 1980-danas

• Afganistanski građanski rat 1989.-92

Dobro, uvjeren sam. Kapitalizam mora ići. Kako ćemo to učiniti?

Odgovor na ovo uvelike će varirati ovisno o uvjetima u kojoj god zemlji živite. Svugdje je drugačije, i ne samo put u socijalizam, nego i sam socijalistički sustav će se razlikovati ovisno o uvjetima gdje se provodi. Socijalizam na Kubi neizbježno će funkcionirati drugačije od socijalizma u, na primjer, Kini.

Neki općeniti savjet koji mogu dati, a koji se odnosi na sve u cijelom svijetu, jest pronaći ljude koji isto misle i koordinirati se s njima. Iznenadili biste se koliko mala skupina posvećenih socijalista može postići u, primjerice, gradskim vijećima. Ako u vašem području postoji socijalistička stranka ili organizacija, potičem vas da ih potražite. Možda se ne pridržavaju vaše specifične tendencije socijalizma i možda imate ideološka neslaganja s njima, ali raditi zajedno uvijek je bolje nego raditi sami.

U Hrvatskoj se, na primjer, vrlo malo ljudi trudi doći na sastanke gradskog vijeća. Naizgled mala grupa ljudi može imati velik utjecaj tako što će se jednostavno pojaviti i založiti se za politiku koja je usmjerena na radnike (na primjer, gradski javni prijevoz).

Jednostavne socijalne politike koje se mogu činiti kao "inkrementalizam" i gubljenje vremena, mogu radnicima i radnicama priuštiti veću pregovaračku moć. U interesu je buržoazije da dio radničke klase ostane nezaposlen ("rezervna armija rada", kako ju je Marx nazvao) i da očajnički traži novac da kupi hranu i plati stanarinu. Očajni radnici spremni su prihvatiti poslove s lošim radnim uvjetima i niskim plaćama, sve dok novca ima tek toliko da prežive. Ali što su radnici manje očajni, na primjer putem naknada za nezaposlene (ili javnog prijevoza, javnog zdravstva, javnog fakulteta; bilo čega što radnicima štedi vrijeme i novac), manja je vjerojatnost da će prihvatiti loše uvjete rada i vjerojatnije je da će razmotriti sindikalno udruživanje i politički aktivizam.

Socijalizam se neće uspostaviti preko noći, ali način da se to postigne jest korištenje svih mogućih sredstava za jačanje socioekonomskog položaja proletarijata. Bezvremenskim riječima Karla Marxa: